Berlin sve i svako

Stigla sam. Najdinamičnije mesto na svetu. Mesto puno života, muzike, stila, dobrih vibracija. Tamo gde su kafići za bleju na mestima baš gde treba da budu, uz reku ili na krovovima zgrada odakle se pruža najlepši pogled na zalaske sunca. Mesto gde se sluša najbolja muzika! Svaki put kada dođem dočeka me manje ili više poznati baja, čitaj DJ, koji me svojim bitovima baca u neke nove dimenzije u neke nove svetove. Čoveče, ti klubovi, to su institucije! Arhitektura, nije nešto čime se ovaj grad ponosi i nešto što će vas oduvati svojom lepotom kao na primer Amsterdam, Briž ili Venecija, ALI ima nešto u ovim zgradam što vas tera da neprestano buljite u njih. Stoga šetajući ulicama Berlina imam utisak kao da šetam jednom ogromnom galerijom. Nemoguće je hodati ovim ulicama i ne primetiti umetnička dela na zidovima, vratima, reklamama i slično. Neki Berlinski grafiti su stekli svetsku slavu, a za neke su čak organizovani i protesti u znak borbe protiv njihovog krečenja ili zaklanjanja (zagrađivanja). Javnost se divi ljudima – umetnicima kao što su na primer „XOOOOX“, „ALIAS“, „ MEIN LIEBER PROST“ i mnogim drugima, čije nas „poruke“ često zasmeju, oduševe ili bace na razmišljanje.

Ovaj grad raspolaže sa oko stotinu muzeja i definitivno ima postavki koje će zadovoljiti svačiju radoznalost. Pa tako možete saznati sve o biciklu, od njegovog nastanka pa do danas ili na primer obići muzej o (nikada ne biste pogodili) veš mašini. Mahnite preteči današnje bubanj mašine, koja se pokretala ručno i datira iz 18. veka i mnogim drugim napravama za pranje i sušenje veša kao i sa raznim modelima muškog i ženskog donjeg veša. Za Tehnički muzej u Berlinu kažu da je grad za sebe. Ovde čak postoji i Muzej neobičnih stvari pa i Muzej frizura. Kao što rekoh za svačiji ukus.

Pored urbane kulture Berlina, dok se vrtim oko svoje ose na jednom od trgova ne mogu a da ne odlutam... a da ne odlutam u vreme kada su ovim ulicama i trgovima skitali i lutali razni pisci, intelektualci, filosofi... Ne mogu a da ne zamislim Šopenhauera koji prolazi užurbanim korakom držeći ruke iza leđa i gunđa nešto sebi u bradu. Prolazim pored mesta gde je nekada živeo Kjerkegor i pored malog groblja gde su sahranjeni Hegel, Fihte, Hajnrih Man, Bertold Breht...

Ne mogu, a da ne odem na trg kod početka bulevara „ Pod lipama“ i da se ne vratim u noć 10. maja 1933.godine ...

Zamišljam ogroman plamen, pucketanje 20.000 knjiga i nebrojanih reči u plamenu, koje natapaju tu berlinsku noć oblacima dima i nasilne cenzure. Zamišljam Voltera kako sa suznim očima sa svoje terase posmatra kako gore primerci jedne od njegovih knjiga, stiska svoje beleške i zauvek napušta Berlin.

Zamišljam taj „Holokaust knjiga“ ( tako je ovaj događaj nazvao američki list „Njuzvik“) i čitam tekst u kome piše: ,,Hajnrih Hajne je još 1821. godine napisao: Tamo gde se spaljuju knjige na kraju će se spaljivati i ljudi.“ Samo nekoliko godina posle spaljivanja knjiga otpočelo je masovno ubijanje Jevreja.... muk.

Gutam knedlu u grlu dok hodam područjem prekrivenim betonskim pločama različitih veličina – spomen ubijenim Jevrejima. Oblast koja zauzima celo područje jednog bloka.

Ovo jesu sećanja na vremena koja su iza nas. Ovo jesu mesta koja nas posećaju na to ko smo i kakvi treba odnosno ne treba da budemo.

Berlin nam daje prošlost, sadašnjost i budućnost. Svaki kvart nam priča svoji priču. Svuda je život i umetnost!

I ako me pitate šta je za mene Berlin...

Za mene, Berlin, je sve i svako.

 Katarina Mutavdžić