Berlinu se uvek vraćaš

Berlin je bio verovatno jedna od poslednjih destinacija na mojoj listi želja. Sasvim slučajno sam ga posetila i onda se dogodilo nešto neočekivano.

Stižemo u ranim jutarnjim časovima, i potpuno umorni od puta, smeštamo se u hostel koji neopisivo liči na Hogvorts. Krećemo u obilazak i ono što me prvo oduševljava je metro, neki bi rekli nemačka preciznost. Dok se vozimo napolju se smenjuju slike Istočnog i Zapadnog Berlina. Nächste station Alexanderplatz übergang! Izlazimo na toj ogromnoj stanici metroa i ispred mene se prostire mnoštvo restorana brze hrane. Bez razmišljanja uzimam Currywurst, najbolju brzu hranu ikada, verujte mi. Dolazimo na Aleksanderplac, trg koji je dobio ime u čast ruskog cara, kao znak zahvalnosti za posetu Berlinu. Ona izlizana rečenica „susret starog i novog“ ovde potpuno ima svoj smisao. Iza mene - TV toranj, druga po visini građevina u Evropi, levo - sedište berlinskog senata Rathaus, desno - katedrala iz 15.veka, a ispred - Neptunova fontana, sa personifikacijama četiri lepotice među rekama –Odrom, Labom, Vislom i Rajnom. Krećemo dalje, a ja još nisam stigla da shvatim šta me je toliko oduševilo. Stižemo do Lustgartena i katedrale (Berliner Dom). Na mestu gde je posađen prvi krompir u Nemačkoj, danas se izležava na stotine mladih ljudi. Slikamo se ispred Berliner Doma, dok nam vodič priča kako je kupola ukrašena mozaicima iz „Besede na gori“. Iza nas se proteže Ostrvo muzeja, sa nekim od najvrednijih eksponata u svetu, bistom kraljice Nefertiti i oltarom iz antičkog grada Pergamona. Nastavljamo našu šetnju bulevarom Unter den Linden ili, kako bi rekao jedan naš saputnik, Lipovačkim šumama. Prolazimo pored Arsenala, Humboltovog univeziteta i konačno stižemo do tog berlinskog bisera – Brandenburške kapije. Oduzima dah i pored toga što sam je bezbroj puta videla na televiziji, u brošurama ili na slikama. Dok  nas boginja Viktorija pomno posmatra sa kapije, nama pažnju odvlači balkon hotela Kempinski i priča kako je baš tu Majkl Džekson pokazivao bebu. Ako se ne sećate te priče, sigurno ste je od nekoga čuli. Nastavljamo dalje, sa desne strane vidim Bundestag ili ozloglašeni Rajhstag, dok sa se sa naše leve strane nalazi memorijalni kompleks posvećenem Jevrejima koji su nastradali tokom holokausta. Spomenik se prostire na 19.000 kvadratnih metara i sačinjen je od 2711 kamenih ploča različite veličine i bez ikakvih obeležja. Onda me zapljusne sasvim novi utisak o Berlinu, kao jednom vrlo poslovnom gradu, jer stigla sam na Potsdamerplac - biznis četvrt, koja neodoljivo podseća na Njujork. Nakon poslovnog utiska, vraćam se decenijama unazad i stižem u vreme Istočnog i Zapadnog Berlina, na jedini granični prelaz Checkpoint Charlie gde dobijam pečat u pasošu da sam legalno prešla iz jedne u drugu državu. Ono što je ostavljeno za kraj ture je čuveni Zid i East Side Gallery, 3km dužine koji je danas pretvoren u najveću galeriju na otvorenom, oslikan od strane veoma talentovanih ljudi i pruža utisak o Berlinu baš kakav je on danas: šaren, mlad i liberalan. Za noć sam naravno ostavila čuveni klabing u Berlinu. Dok smo pili pivo Berliner Kindl dogovor je pao da idemo u klub Berghain. U redu smo čekali sigurno dva sata, dok konačno nismo imali bliski susret sa bouncer-om Svenom. Od nas petoro pustio je troje i sva sreća među njima sam bila i ja. Unutra je fotografisanje strogo zabranjeno, ali verujte te slike se ne zaboravljaju – gomila najčudnijih ljudi na najčudnijem mestu.

Dalje neću pričati, morate posetiti Berlin da biste znali o čemu je sve ovo. Ja sam se vratila još dva puta tamo i svaki put otkrila nešto novo, ali se i iskreno obradovala onom starom. Svojim saputnicima uvek kažem „Dobrodošli u najčudniji, najlepši i moj najomiljeniji grad – BERLIN“.

Marija Radovanović