Ludo putovanje vozom kroz Poljsku

Upoznavanje novih, dobrih ljudi i magičan osećaj slobode i izgubljenosti će zameniti sve loše stvari. Poljsku sam izabrao zbog “Sensation White” žurke. Počeli smo da se spremamo, nismo pravili neke velike planove već smo se samo okvirno dogovorili kako ćemo i šta ćemo. Trebalo je uraditi par stvari: rezervisati smeštaj i kupiti kartu za Sensation. Ja sam imao vizu i nisam imao brige, ali Džonija su baš cimali. Smarali smo se sa tim papirima i iščekivali 23.10.2008. kada je trebalo da krenemo. Ja sam upao u neku melanholiju, dani kao da su mi stajali i kao da su svi bili isti, samo sam čekao da krenemo.

Četvrtak, 23. oktobar uveče, a mi smo sa Ljubom na železničkoj stanici i čekamo da se ukrcamo na voz. Naravno oni piju pivo, a ja (kao i obično) sam ih iskulirao za alkohol. Voz je bio postavljen odavno (ko bi rekao) pa smo ostavili stvari i malo blejali. Krecemo za Budimpeštu i kreće blaga euforija. Sa nama su u kupeu bile dve devojke i jedan ortak. Mladi ljudi, kul priča. Oni su sišli u Novom Sadu i Subotici tako da smo se posle toga raširili i zaspali. Put je baš brzo prošao. Stižemo u Budimpeštu oko 5 ujutru i hvatamo taksi do autobuske stanice, jer smo čuli za kompaniju “Orange” koja ima jeftine bus karte za Krakov. Proverio sam na netu, zvao ih u kancelariju i dali su nam informaciju da bus za Krakov kreće u 6 ujutru. Neverovatno, ali slagali su nas, taj bus petkom ne ide! Uh, ponovo trci na taksi i vraćaj se na voz koji je polazio za 2 h. Voz je ok, sa nama je putovala Džesika, slatka Amerikanka. Ona živi u Čikagu, ali studira u Budimpešti pa svaki vikend putuje negde. Bila je i u Beogradu pre 2 nedelje pa smo tako pričali o svemu i svačemu. Sa nama je do nekog grada u Mađarskoj bio i frik, koji je jedno 3 sata cepkao papiriće! Nismo mogli da zaspimo od njega, lud čovek. Ušli smo u Slovačku i usput sam gledao njihove tužne komunističke gradove i sela. Mnogo siromašno izgleda, nekad se pitam kako su ušli u EU. Jedini veći grad kroz koji smo prošli je bio Košice, koji čak i nije toliko loš. Posle toga, u voz ulaze Ameri, ali oni pravi. Babe i dede, ponosni građani SAD-a koji misle da sa parama mogu da rade sta hoće i da se ponašaju kako hoće. Imali su rezervacije za naša mesta i odmah počeli da drame. Seli su na četiri mesta, a Džoni, Džesika i ja smo se menjali na dva dok se nije voz malo ispraznio. Kasnije smo prešli u kupe kod nekog Mađara i ušli u priču sa njim. On je isto super (kao i skoro svi ljudi koji često putuju i koji vole da putuju) i odlično smo se skontali. Onda dolazi Poljska I opet ulaze ljudi sa rezervacijama, tako da smo nas četvoro ostali deo puta proveli na hodniku. Međutim, ništa nam nije smetalo, kez je bio oko glave i priča se nastavila do Krakova. Mi smo imali 8 minuta da stignemo na voz za Vroclav, a Mađar je bio u minusu jedan minut da stigne na voz za Lođ pa se nadao da će naš voz poraniti. Naravno, zakasnili smo i mi i on, a Džesika nas je čekala da vidi da li ćemo stići. Dosta je bilo puta za danas. Tu smo se razdvojili i svako je krenuo svojim putem.

Krakov. Dolazak u magični grad, grad u kome je bio jedan od prvih univerziteta na svetu i grad koji danas odiše kulturom i ponosom. Prelepa arhitektura i orgoman broj mladih ljudi je prva stvar koju smo primetili i kojoj smo se obradovali. Ima svašta da se priča o Krakovu, ali ću ja o tome nešto kasnije. Dok smo tražili smeštaj u Krakovu, dve Poljakinje su nas iscimale da idemo sa njima uveče na žurku. Ko zna sta su htele, ali smo ih iskulirali i otišli u potragu za smeštajem. Dolazimo u hostel Sky i tu nam lik koji drži hostel kaže da ćemo to veče spavati “za dž”! Kakav poklon! Super! Sa nama u sobi je spavala i jedna Poljakinja. Odmorili smo se malo i prošetali gradom. Ujutru smo krenuli za Vroclav - 4 sata vožnje vozom. Inace, voz je nov, čist, uredan, milina da se vozis. U Vroclavu smo se smestili u šestokrevetnu sobu, sa nama su bila još neka četiri lika koja nismo ni videli, jer smo ceo dan zujali po gradu, a uveče izlazili. Vroclav je isto prelep grad, ima oko 200 mostova, leži na reci Odri i njene četiri pritoke. Malo podseća na Amsterdam. Fasade su uredno sređene i ofarbane, u gradu su ljudi prijatni i srdačni. Posle šetnje smo se vratili u hostel da se malo odmorimo i počeli da se spremamo za žurku. Dolazimo ispred hale “Stulecia” gde je već bilo oko 5000 hiljada ljudi. Svi u belom, osim Džonija koji je imao isprane pantalone koje su povukle roze boju. Ja sam ušao u halu, a njega naravno nisu pustili. Propisi su propisi. Inače, za neupućene, svi na “Sensation White” žurci nose belo, jer je brat od momka koji je to osmislio poginuo pre nego što je ovaj počeo da pravi žurke, a na sahrani su svi bili obučeni u belo. Tada je ovaj odlučio da zbog uspomene na brata svi moraju da budu obučeni u belu odeću. Vraćali su tako sa ulaza mnoge ljude koji nisu bili skroz obučeni u belo. Pokušao sam da izađem, ali nisam mogao jer ne bih mogao da se vratim. Uh, bas smo se smorili. On je otišao da nađe pantalone, a ja sam se smrzao jer nisam hteo da uđem skroz nego sam ga čekao blizu ulaza. Kako bismo se posle našli u masi od 20.000 ljudi? Posle sat dolazi Nikola obučen u ženske pantalone. Uzeo je od devojke koja radi u garderobi . Tako smo ušli u halu i otišli prvo na pivo! Ulazimo u glavni deo i slika koju tada vidite, kao i energija koju tada osetite ne može da se ispriča. Ko god da vam prepričava “Sensation”, ne može da vam ispriča. Morate da budete tamo, drugačije nećete razumeti. Ja cu sad kao pokušati, ali to je mnogo, mnogo bolje u stvarnosti. Jednostavno savršena žurka, sve je tamo savršeno organizovano, sve je kako treba da bude. Hala je bila pretvorena u okean, okean u belom. Ozvučenje i rasveta koja se na viđa često, scenografija i koreografija od par miliona evra, odlični DJ-evi. U hali je bilo oko dvadeset hiljada ljudi, a devojke, kojih je bilo u velikom broju, su bile savršeno obucene. Tačnije, nisu imale ništa na sebi ! Đuskali smo celo veče i oko 4 ujutru već su noge počele da mi izmiču! Do pet smo ostali i posle se taksijem vratili u hostel. Doživljaj “Sensation White” žurke će mi uvek ostati u sećanju. Lagao bih kada bih rekao da mi je bilo najbolje u životu. Nije, ali bilo je jedinstveno i posebno. Svako treba da bude deo Senzacije i da oseti tu čaroliju. Jedva cekam da opet odem na ovu žurku, ali u nekom drugom gradu. Mada, može i opet u Vroclavu, što da ne?!

Četira sata spavanja i ukrcavanje na voz za Krakov. Ovoga puta, voz je bilo pravi “old school” tako da nije bilo udobnosti i komfora. Malo spavanja, malo zevanja i stigli smo ponovo u magični grad. Uh, koji grad! Mislim da me nijedno mesto nije toliko fasciniralo kao Krakov. Možda i zbog toga što sam dosao u grad od kojeg nisam ništa očekivao, a sa druge strane toliko toga imaš da vidiš i obiđeš. I nikad ti neće biti dosadno. Šetnja kroz prelepi centar i smeštaj u hostel. Ovoga puta smo bili sami u sobi. Hostel je bio tih dana, skoro prazan, jedino su neke Dankinje bile sa nama. To veče smo se odmorili i malo prošetali kroz grad. A grad po mojoj impresiji izgleda ovako: prelepo je blaga reč za zgrade i spomenike kulture koje možete da vidite u Krakovu. Nekad je to bila prestonica Poljske kraljevine, a taj ponos i duh je zadržao do današnjeg dana. To se vidi po njegovim stanovnicima. Svi ljudi su izuzetno prijatni, predusetljivi i obrazovani. Čak se i prosjak koji nam je na ulici tražio novac i video da smo stranci, odmah prešaltovao i ljubazno nam se obratio na tečnom engleskom jeziku. Nismo mu dali ništa, a on je rekao: “Ok, good luck!” Neverovatno! U samom gradu ima mnogo dvoraca i crkvi i sve deluje tako misteriozno i zapanjujuce. Obala Visle je toliko čista i uredna da čovek prosto uživa u svakom trenutku provedenom pored reke. Prelep je i park koji ide oko celog centra grada, pa ponekad stvara zabunu, jer ne možete da se orjentišete kad vam sve izgleda isto. Studenata ima u ogromnom broju (Univerzitet u Krakovu je i dan danas jedan od najcenjenijih u Evropi) i tačno se vidi da grad živi 365 dana u godini i da mu mladi ljudi daju posebnu čar. Klubova i barova ima preko 400 i na svakom koraku vam je obezbeđena zabava. Turista ima iz celog sveta, ali ih još uvek nema u velikom broju i još uvek nisu dosadni kao u drugim metropolama u Evropi. Ima dosta bekpekera, a na trgovima možete da uživate gladajući mnogobrojne ulične umetnike, zatim hipi muzicare, slikare… Svašta tamo može da se doživi i vidi. Mi smo videli jednog čoveka koji ide ulicom i nosi miša sa sobom, to mu je kućni ljubimac! Zatim smo ugledali jednog totalnog čudaka, išao je bos ulicom i izgledao kao neki čarobnjak. Grad magije. Devojke su predivne, skoro sve imaju plave ili zelene oči i lepo su građene. Kad se svemu ovome doda čuveno poljsko pivo,  priznaćete da je ovaj grad stvarno odličan izbor i da ima mnogo toga da vam pruži. Znači, pravac Krakov!

Mi smo drugog dana odlučili da odemo na izlet u Aušvic, najpoznatiji koncentracioni logor iz Drugog svetskog rata. Tačnije, Aušvic je grad od par hiljada stanovnika u kome su Nemci napravili logor. Mesto je zastrašujuće i toliko fascinantno (naravno u negativnom smislu) da čovek prosto ne može da veruje da je tako nešto stvarno postojalo. Ko nema jak stomak, bolje da ne ulazi. Kako bi se vi osećali da vidite vojnika koji puca u glavu ženi sa bebom u naručju? Ili da vidite drvene noge i ruke, odeću, anoreksičnu decu i još milion dokaza koji govore o zlodelima koje su Hitlerovci činili u ratu. Toliko ima svega tamo da se vidi i da se pročita, ali je meni bilo muka već posle dva lokaliteta. Kažu da onaj ko se plaši prošlosti ne može da živi ni u sadašnjosti! Ja sam dva sata bio nakostrešen u logoru! Posle Aušvica I , otišli smo da vidimo Aušvic II, poznatiji kao Birkenau. Taj logor su sagradili ratni zarobljenici, jer u Aušvicu i nije bilo više mesta za nove (bilo ih je oko 20.000 u logoru), pa se morao sagraditi nov logor, mnogo veći. Birkenau je stvarno ogroman, tamo je moglo da se smesti nekoliko stotina hiljada ljudi. Danas nije uređen kao Aušvic I, nema nekih posebnih postavki, ali izgledas jezivo. Na ovom mestu je sniman legendarni film “Šindlerova lista”. Posle ovog izleta, vratili smo se u Krakov, jeli u “MC Donalds”-u, naravno i malo zujali po gradu. Uveče smo otišli na ćeps, svratili u klub gde su Poljaci pevali karaoke i izblejali u hostelu. Za utorak je bio isplaniran novi izlet.

Budimo se oko 9 ujutru i posle “obilnog” doručka krećemo u Vjeličku, malo mesto pored Krakova, nadaleko poznato po jednom od najstarijih rudnika soli u Evropi. Rudnik i danas radi, ali mnogo više para uzimaju od turizma nego li od proizvodnje soli. Sam obilazak je nešto zapanjujuće. Rudnik ima 9 nivoa, a turisti se spuštaju do trećeg. Gužva za obilazak je bila ogromna, ali smo se mi promuvali i na kvarno usli među prvima. Četiri stotine stepenika do dubine od 90 metara! Ludilo! Inače, rudnik ne služi samo u proizvodne i u turističke svrhe, danas ovde postoji ogromna koncertna dvorana, 2 kapele za venčanja, bar, restoran i lečilište za osobe sa zdravstvenim problemima. I sve to na nekoliko stotina metara ispod zemlje. Pravi mali podzemni grad! Sve je unutra tako sređeno i čisto, mi smo svi bili oduševljeni. Tri kilometra smo pešačili, obišli 3 nivoa i došli do 135 metra ispod zemlje. A onda te lift za 7 sekundi vrati gore. Kao iz katapulta! To je samo 1 % rudnika, jer se ostali deo ne koristi u turističke svrhe. Možete li onda da zamislite koliko je to mesto veliko?!

Po povratku u Krakov smo otišli do brda Vavel, prošetali se malo i obišli Vavelsku katedralu. Malo smo se izmorili od tog pešačenja, a uveče smo se dogovorili da idemo u klub. Utorak je bio, a posle početnog napijanja u chill out klubu, Viktor (gazda hostela) nas je odveo u neku diskoteku. Ujutru sam bio ko nov. Odjavili smo se iz hostela i prošetali kroz Jevrejsku četvrt. Malo smo još blejali po gradu i onda se polako spremali za polazak. Ručak, pakovanje i to je to.

Uzeli smo bus do Budimpešte da se ne bismo opet smarali u vozu. Imali smo razliku od sat i po da stignemo na voz za BG. Sa nama su u busu bile neke Brazilke, Peruanka i Mađari. Mi smo malo ćaskali, malo spavali. Jedna stvar je počela da nas brine, a to je vreme. Nema autoputa, već je celom dužinom magistrala na kojoj su bili radovi pa smo sporo išli. Posle izvesnog vremena sam počeo da vrtim po glavi da ćemo možda zakasniti na voz i da ćemo morati da zaginemo jednu noć u Budimpešti. Uh, to bi baš bilo loše. Meni stvarno nije bio problem, (u Atini sam 2 noći spavao na klupi na železničkoj stanici) snašao bih se već nekako, ali kapiram da bi se smorili i ja i Džoni. Ipak, stigli smo nekih sat ranije i otišli da jedemo u Meku za sve pare! Ukrcavanje u voz za Beograd i razgovor u kupeu sa devojkom iz Novog Sada. Spavali smo koliko smo mogli i ujutru mrtvi umorni stigli u Beograd. Čudan je to osećaj kad se vracaš u svoj grad. Nekako ti je drago što si se vratio i uželiš se, a sa druge strane znaš da je ništa specijalno i da bi ti bolje bilo da si ostao negde.

Miloš Janković