Magični Krakov

Budim se u svojoj sobi. Imam osećaj kao da sam danima spavala. Čujem sestru iz kuhinje kako sa nekim razgovara telefonom: „Stigla je. Rano jutros je stigla. Kaže da joj je bilo prelepo i da je Krakov divan“. Mmm, Krakov i taj slatkast miris po ulicama. Zatvaram oči i vraćam se tamo. Prostrani trg u centru grada, drugi po veličini trg u Evropi, oivičen baštama kafića i prošaran ljudima koji po njemu šetaju. Na trgu se nalazi crkva Sv. Vojćeha, jedna od najstarijih u Krakovu i gradski toranj sa koga se napun sat oglašava trubač „sa prekinutom melodijom“. Naime, nekada se na tornju nalazio trubač koji je najavljivao dolazak neprijatelja. Tokom najezde Tatara, u XVIII veku, trubač je pogođen strelom i melodija je prekinuta. U znak sećanja na ovaj događaj, na svakih sat vremena pušta se melodija koju je svirao, među Poljacima poznata kao „prekinuta melodija“.

Ovo nije jedina legenda Krakova. Naprotiv, to je grad poznat po svojim legendama od kojih se brojne vezuju za brdo Vavel na kome se nalazi istoimeni dvorac i katedrale Sv. Vaclava i Sv. Stanislava Biskupa. Čuvena Zigmuntova kula sa pet zvona, smeštena na sam vrh brda, svojom zvonjavom rasteruje oblake idonosi lepo vreme. Svaka devojka koja dotakne klatno biće srećna u ljubavi zauvek.

Sestra me budi… „Još samo malo“, promrmljam pospano. I opet nazad u Krakov. Zapravo, u okolinu Krakova. Jezivo uskim stepenicama spuštamo se duboko pod zemlju, u rudnik soli Velička. U krug, u krug… U jednom trenutku hvata me panika od premalenog prostora. A onda oduševljenje! Na oko 130m pod zemljom velika koncertna sala napravljena u stenama od soli. Skroz na dnu dvorane, raskošna kapela. A po zidovim replike velikih umetničkih dela, među kojima i Tajna večera, isklesana u soli. Šetamo za vodičem, koji nam objašnjava kako je nekada izgledao postupak dobijanja soli. I stižemo do podzemnog jezera, gde nas ostvlja koji trenutak da uživamo. Na sreću, iz rudnika izlazimo liftom. Mada, i kad bismo opet morali stepenicama- vredelo bi!

Nakon obilaska Aušvica i Birkenauera, koncentracionih logora iz Drugog svetskog rata, dugo niko nije progovarao ni reč. Videti sve te zgrade okružene bodljikvom žicom, krevete na tri sprata. Zid smrti,gasne komore, krematorijum, sve predmete koje su ljudi, ubeđeni da tu dolaze da žive i rade, poneli sa sobom. Fotografije iz tog perioda užasa. I sve to baš tu, ispred nas. Stvarno i opipljivo. Realnije od bilokog filma. I vodič koji izgovara neke ogromne cifre, broj ljudi koji je tu izgubio život.

I na kraju, večernja vožnja kočijama kroz Krakov i kuvano vino. Grad koji sija hiljadama uličnih svetiljki. I sestra koja ovog puta ne odustaje:“Hajde, budi se.. prespavala si čitav dan. Hajde da čujem kako je bilo..?“ i onda sve ispočetka.

Kristina Janošević